Toma Akvinski – učitelj istine i razuma

Velike obljetnice rođenja, smrti i kanonizacije prigoda su da ponovno uronimo u život i djelo Tome Akvinskoga (1225–1274), dominikanca, teologa, filozofa, mistika, pjesnika, crkvenog naučitelja i zaštitnika katoličkih učilišta. Anđeoski i Zajednički Naučitelj (Doctor Angelicus, Doctor Communis) i danas nadahnjuje ne samo teologe i filozofe, nego i mislioce šireg spektra. Drugi vatikanski koncil ističe njegov primjer jedinstva vjere i razuma. Papa Pavao VI. nazvao ga je apostolom istine, papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 1980. Naučiteljem čovječnosti (Doctor Humanitatis), a enciklika Fides et ratio (1998) veliča ga kao uzor ispravnog teološkog promišljanja.

Sv. Toma Akvinski, Gentile da Fabriano / Izvor Wikimedia

Yves Congar, jedan od najvećih teologa 20. stoljeća, svjedoči da najbolje od svojega rada duguje Tomi: „Za mene je sveti Toma učitelj mišljenja… Tražio je istinu gdje god ju je mogao naći.“ Cijeli je život tragao za novim tekstovima i prijevodima, vodio dijalog s različitim autorima, uključujući tzv. heretike svoga doba. Otvorenost duha i misaona širina čine ga simbolom intelektualnog poštenja i razložnosti. Drugi vatikanski koncil predlaže ga ne za dogmatski autoritet, nego kao uzor u duhu dijaloga i traženja istine.

Toma nikad ne pristupa filozofiji kao zatvorenom sustavu. Njegova filozofija bitka temelji se na realizmu i objektivnosti – riječ je o filozofiji onoga što jest, a ne samo o onome kako nam se nešto čini. U njegovu djelu prisutna je napetost između objektivne istine stvari (veritas rerum) i ljudskih mišljenja (quid homines senserint), pri čemu ne zanemaruje povijest mišljenja, ali ne dopušta da se filozofija svede na puko citiranje autoriteta. Toma piše: „Filozofija se ne proučava radi toga da se zna što su ljudi mislili, nego što je istina u zbilji“ (In De caelo, I, 22). Njegova poznata tvrdnja, preuzeta od Ambroziastera – „Sve što je istinito, tko god to rekao, dolazi od Duha Svetoga“ – pokazuje spremnost na prihvaćanje istine bez obzira na izvor.

U Tominu traženju istine razabiremo težnju da pomiri razum i autoritet, vjernost Objavi i otvorenost prema razumu. Papa Ivan Pavao II. ističe kako je Toma primjer one sinteze razuma i vjere kakvu ljudska misao rijetko doseže: Toma čuva posebnost Objave bez ponižavanja razuma. Njegov skolastički pristup ne znači doktrinarnu zatvorenost, nego predstavlja vrhunac razvojnog puta srednjovjekovne misli i filozofske metode. Tomina metoda ujedno naglašava mjesto i dostojanstvo razuma u suočavanju s temeljnim pitanjima filozofije i teologije.

Tomin rad odražava golemo povjerenje u ljudski razum, ali i svijest o njegovim granicama. Filozofska mudrost za njega je savršeno djelo razuma. Iako je nemoguće spoznati Božju bît, spoznaja Boga moguća je kroz ono što je razumljivo – pokušaj da po shvatljivom dođemo do Neshvatljivoga, do samog ipsum esse subsistens. U tom smislu filozofija nije protivnik teologije, niti je teologija negacija filozofije. Toma ne suprotstavlja te dvije discipline – on ih povezuje u dinamičnu sintezu, smatrajući da filozofska pitanja i problemi pripadaju povijesti misli koja se ne može odvojiti od pitanja o Bogu.

Tomin način pristupa Iskonu i Bogu jest, kako mnogi ističu, primjeren i suvremenom čovjeku. Prigovori protiv vjere koji dolaze iz filozofije moraju se rješavati filozofskim argumentima, ne samo teološkim autoritetima. Toma nastoji dati racionalno utemeljenje vjere, a u njegovoj filozofiji prepoznaje se pokušaj da se artikulira povijesni i ljudski susret s Bogom. Sučeljavanje s izazovima suvremene misli pokazuje da Tomina misao nije zastarjela. Njegov misaoni stil, strukturiranost i širina mogu i danas pomoći u formiranju kritičkog mišljenja i neovisnog prosuđivanja stvarnosti.

Toma je i učitelj inkulturacije i međureligijskog dijaloga. Njegova otvorenost prema drugim tradicijama omogućuje nam da ga promatramo kao model suvremenog mislioca. No, potrebno je vrijeme i trud za filozofsku formaciju, što suvremeno obrazovanje često zanemaruje. Ivan Pavao II. zato naglašava Tominu filozofiju kao filozofiju otvorenosti i univerzalnosti, koja oslobađa um i izgrađuje misaonu slobodu.

U vremenu relativizma i isključivosti, Tomina otvorenost prema cjelokupnoj stvarnosti, bez apsolutizacije, nudi orijentaciju za traženje cjelovite istine. Upoznati Tominu misao ne znači tražiti gotove odgovore, već ulaziti u sintezu koja pomaže razlučiti što je u suvremenoj kulturi istinito i dobro. Njegovo djelo, kako je rečeno, ostaje „najuniverzalnija mislionica i raspravljaonica čovječanstva“.

Toma nije samo teolog i filozof, nego i znalac tadašnjih znanosti, što ga čini relevantnim i u današnjim raspravama, primjerice o uzročnosti, ontologiji, epistemologiji, pa i bioetici. Njegova ontoantropološka perspektiva potiče ozbiljna filozofska i etička promišljanja, a i u razumijevanju emocija pokazuje se iznimno suvremenim: njegova analiza passiones govori o emocijama kao pokretačkoj snazi koja duboko utječe na čovjekovo tijelo i dušu. Apostolska pobudnica Amoris laetitia poziva upravo na takav antropološki realizam u duhu sv. Tome.